Zajam za školarinu!

Kada si tinejdžer/ka nalaziš se u periodu u kom ti se dešavaju mnoge lepe stvari u životu, ali se istovremeno nameću i nove odgovornosti. U to vreme svi smo raspolagali sa određenom količinom džeparca. Često nedovoljnom da ispunimo sve svoje želje. Zbog ovog se često moralo kalkulisati gde će se novac potrošiti: da li u izlasku sa društvom ili štekati za nove Levi’s-ke.

Julija (moja sestra) je bila drugi razred srednje škole. Te iste godine sam ja upisao fakultet. Jednog vikenda sam došao kući u Zrenjanin i između mojih dnevnih ludorija, sestra je ugrabila trenutak za razgovor. Posle silnog uvoda, konačno je prešla na stvar:

– Nego, da te ja nešto upitam. Da li ti imaš nešto novaca? – pitala me je.

– Imam.

– A da li bi hteo da mi pozajmiš malo? Treba mi za večeras.

– Zašto? Zar ti nemaš?

– Nemam.

– Traži od mame i tate. Daće ti.

– Ne smem. Već su mi dali džeparac za ovu nedelju i potrošila sam.

– E, pa sad… Što si potrošila?

– Hoću da idem do grada sa drugaricom na piće. Zato ti tražim.

– To nije moj problem. I ja idem do grada večeras.

– Hajde, pozajmi mi n* dinara vratiću ti od nedelje.

*Ne sećam se koja je količina novaca bila u pitanju, ali znam da nije bila neka značajnija suma. Recimo da se za te pare moglo popiti jedno piće u gradu – možda kao danas 200 dinara.

– Nisam zainteresovan da oročavam novac.

– Ali…

– Nedam! Kraj. – Uzeo sam neku knjigu da čitam, nezainteresovan za nastavak razgovora.

(Mnoge koji me poznaju iz tog perioda ne čudi moj postupak. U tom periodu svog života bio sam nepopravljivi egosita i izuzetno samoživa osoba.) Moja sestra, naviknuta na svakava moja izdanja, mnogo se razbesnela zbog ovog mog postupka i izgovorila je jedinu strašnu uvredu, najstaršniju koju je u tom trenutku mogla da smisli:

– Znaš šta! Završiću ja fakultet! I zaposliću se. Doći ćeš tada kod mene da ti pozajmim pare da platiš školarinu! – Ljutito se okrenula i izašla iz sobe.

Juče je Juca završila fakultet. Danas se sa osmehom svi prisećamo ovog događaja i prepričavamo ga kao porodičnu anegdotu.

Mada je mlađa od mene tri godine, završila je Ekonomski fakultet uprkos svim nedaćama koje su je snalazile. Izuzetno sam ponosan na nju.

Priznajem da mi je danas jako žao što sam tada bio kreten i što joj nisam pomogao u tom, za nju bitnom, trenutku. Shvatam sada da je svima često u životu potrebna podrška (ne samo materijalna), a naročito je bitna podrška porodice i nekog ko je “stariji brat”. Nadam se da sam kasnije u životu Juci bio mnogo bolji brat od Saše brucoša. U svakom slučaju ću se truditi da to u buduće budem.

I za kraj, Juco, moram nešto da te pitam: da li imaš malo novaca da mi pozajmiš? Treba mi da platim svoju školarinu?

🙂

Facebook (ne) rođendan

Već par dana mi se nešto mota po glavi: mnogim ljudima sam eto, tek tako čestitao rođendan preko Facebook-a, bez ikakve provere i razmišljanja da li je njima zaista tog dana bio rođendan ili ne. Jednostavna mala porukica koja obaveštava o današnjim slavljenicima oslobodila me je prikupljanja i memorisanja rođendana svojih prijatelja i drugara. Verujem da se većina vas, koji čitate ovo, slaže sa konstatacijom da je ovo jedna od najkorisnijih stvari koju Facebook nudi.

Ali!

Šta se desi kada neko (namerno) pogrešno unese datum svog rođenja?

Da bih dobio odgovor na ovo pitanje, pre dva dana sam rešio da napravim jedan mali (sociološki) eksperiment. Promenio sam datum svog rođendana na Facebook-u! Odlučio sam da umesto 13. aprila to bude 14.mart. Ovaj datum sam odabrao zbog predpostavke da će zato što pada u  ponedeljak, dopreti do najvećeg broja ljudi, a sličnost sa mojim datum rođenja trebalo je da obezbedi da će neko biti prevaren. A da se ne lažemo, da ovo nisam uradio sada, morao bih da čekam barem do jeseni, ili sledeće zime, da ljudi zaborave da mi je ove godine već bio rođendan.

Iz prve sam samo želeo da se zabavim i razbijem sivilo svakodnevice. Razmislio sam o reakcijama ljudi, pa sam se pripremio za neke od njih; neke druge ne bih naslutio ni u ludilu! Nadam se da, sada kada je sve gotovo, niko nije ljut zbog ove ujdurme.

Elem, očekivani odziv na ovu zavrzlamu je bio da će se javiti dve grupe ljudi:

  • oni koji ne znaju kad mi je rođendan;
  • i oni koji znaju kad mi je rođendan.

Oni koji ne znaju kad mi je rođendan će mi čestitati rođendan. Tako je i bilo. Ovde nema ničeg neobičnog. Ni sam ne bih postupio drugačije da mi većina tih osoba uradi istu stvar. Jednostavno previše datuma koje se ne mogu zapamtiti i ljudi se u potpunosti oslanjaju na činjenicu da se neko neće ovako našaliti sa njima, već će uneti svoj pravi rođendan. Svima njima želim da zahvalim na svim željama. Sačuvaću ih u lepom sećanju do pravog rođendana, kao i za svaki svoj sledeći.

S druge strane postoje osobe koje jednostavno ne možeš prevariti. Pamte brojke bez greške. Ove osobe su mogle upropastiti ovaj ogled. Ali, da se to ne bi desilo, odlučio sam da brzo uklonim sve njihove postove, a da im za uzvrat obezbedim privilegiju da odmah saznaju o čemu se radi. Ni ovde nije bilo iznenađenja.

Iznenađenje je nastalo kada se pojavila treća grupa ljudi, koju uopšte nisam očekivao i nisam mogao da pretpostavim da će se javiti na ovaj način. Ova grupa je najmalobrojnija, a u nju spadaju osobe za koje 100% mogu da tvrdim da znaju kad sam rođen, a koji su mi opet čestitale rođendan, ili barem nazvale da provere da mi nije slučajno ipak danas rođendan.

Kako se ovo desilo?

Pretpostvaljam da svi mi imamo specijalan način tretiranja informacija koje dolaze iz poverljivih izvora. Zbog brzine života i obilja podataka koji nas okružuju, informacije iz ovih izvora usvajamo bez provere. Ovo često može da bude jako korisno, jer ne moramo da razmišljamo o tome dalje. Na žalost, takođe može prouzrokovati konfuziju da se nekad usvoji i informacija koja nije istinita, čak iako nam samo malo treba da bismo se setili da u stvari posedujemo istinitu informaciju.

Nagađam da se upravo to ovde dogodilo.

Ono što bih izveo kao zaključak o svom drugom eksperimentu (ovde možete pročitati o prvom) na društvenoj mreži Facebook je:

  1. da nije lepo cimati ljude na ovaj način… Izvinjavam se još jednom, ali ipak priznajem, bilo je užasno zabavno;
  2. ponekad nije loše proveriti i porazmisliti čak i o nekim bezlenim i beznačajnim informacijama koje nam se svakodnevno serviraju, naročito pre nego što ih prihvatimo i usvojimo za svoje paradigme. Zamislite samo koliko vas neki moćniji mediji mogu nasamariti kada sam ja juče uz pomoć Facebook-a uspeo da vas uverim da mi je zaista rođendan;
  3. da, na žalost, ovaj eksperiment moram proglasiti neuspešnim, jer niko sinoć nije došao na pivo sa poklonom.

 

Zašto je širi televizor bolji?

Podela televizora prema odnosu stranica ekrana, daje nam dve dominantne grupe na tržištu: tu su televizori razmere 4:3 i 16:9. Pre nekoliko godina svi televizori su bili iste razmere (4:3). Otkud sad dve vrste i zašto bi trebalo da kupiti “široki” televizor kad naše tv stanice i dalje emituju program formata 4:3? Pozabaviću se istorijom ova dva formata, pre nego što pokušam da dam odgovor na ovo pitanje i svoju preporuku vezanu za izbor odgovarajućeg tv prijemnika.

Šta je razmera?

Svaki televizor (ili bioskopsko platno) možemo zamisliti kao jedan pravougaonik. Numeričko izražavanje odnosa širine i visine tog pravougaonika predstavlja razmeru. Kada kažemo da je televizor ima sliku formata 4:3 to znači da je on širok 4, a visok 3 jedinice dužine. Jedinica dužine može da varira, ali je njihov odnos uvek isti. Razmera se standardno obeležava kao odnos celih brojevima 4:3. Takođe je veoma popularan i način obeležavanja u kojem je drugi broj u odnosu jedinica: 1.33:1. Ovo je popularno zato što se ovo može predstaviti skraćeno tako što se jedinica izostavi, pa dobijemo samo jedan broj: 1.33. U ovom tekstu smo koristili smo koristili različite vrste obeležavanja.

Kao što smo već naveli standardni odnos stranica televizora starije generacije je 4:3, dok se novi televizori pojavljuju u formatu 16:9.

Razmera 4:3

Krajem devetnaestog veka razmeru 4:3 je prvobitno odredio Vilijam K. Dikson (William K. Dickson), istraživač u laboratoriji Tomasa Edisona. On je eksperimentisao sa novim uređajem zvanim kinetoskop. Za njega je koristio film širine 70mm, koji je bio vrlo skup u tom periodu. Tomas Edison smatrao je da tolika širina filma predstavlja nepotrebno rasipanje i od svog asistenta je zatražio da napravi značajnije uštede, tako što će smanjiti film. Na Vilijamovo pitanje: Koji oblik da koristi za slike?, Edison je sklopio prste u oblik pravougaonika približne razmere 4:3 i rekao: “Ovakav”.

Iz ovog se može naslutiti da je Edisonova odluka bila nasumična, a Vilijam je odabrao širinu filma 35 mm i  najmanje cele brojeve koji su opisivali odnos stranica predstavljenog pravougaonika. Postoje razne teorije da je Edison imao na umu Euklidov “Zlatni presek“, kada je postavljao zadatak svom pomoćniku. Zašto su se opredelili baš za ovaj oblik, niko ne zna tačan odgovor.

Društvo filmskih inženjera je prihvatilo ovaj odnos kao svoj prvi inženjerski standard 1917. godine. Narednih 35 godina svi filmovi su bili snimani u tom formatu. Razvoj televizije tridesetih godina XX veka bio je pod uticajem filmske industrije. Ista razmera iskorišćena je za prenos tv signala, a kasnije je i zvanično usvojena kao standard. Ovo je omogućilo ljudima da filmove, koji su do skoro bili dostupni samo u bioskopima, mogu gledati iz udobnih fotelja u svom domu.

Ovaj standard je do dana današnjeg zadržan na mnogim televizijama širom sveta. Digitalizacijom televizije prelazi se na novi standard 16:9, pri čemu će ovaj zastareli standard kroz nekoliko decenija u potpunosti biti istisnut sa tržišta.

Razmera 16:9

Vidno polje čoveka je više pravougaonog, nego kvadratnog oblika. To je navelo na zaključak da su “široki” formati prirodniji za gledanje, a filmovi predstavljeni u ovakvom formatu mogu stvoriti jači vizuelni utisak. Logičan potez filmskih studija posle ovog zaključka bio je da se novi filmovi snimaju u novom “širokom” formatu. Ujedno ovaj korak je  tokom pedesetih godina XX veka, vrlo vešto iskorišten kroz reklamnu kampanju za povećanje broja posetilaca bioskopa, koji je pao usled dostupnosti televizije.

Pod “širokim” formatom podrazumevamo sve formate koji su veći od 1.37:1. Tokom vremena eksperimentisalo se sa raznim “širokim” formatima. Svaki studio mogao je snimati filmove u nekom svom odnosu. Tokom vremena u filmskoj industriji izdvojili su se sledeći standardi:

  • 1.33 (The Academy standard aspect ratio);
  • 1.67 (The European widescreen aspect ratio);
  • 1.85  (The American widescreen aspect ratio);
  • 2.20  (Panavision);
  • 2.35  (CinemaScope).

Kao što možete primetiti standard 1.78 (16:9) nije na listi. Postavlja se pitanje odakle se ovaj format stvorio i kako je postao standard? Za ovo je zaslužan dr Kerns H. Powers, rukovodilac u istraživačkom centru David Sarnoff. On je nacrtao sledeću sliku:

Na slici su predstavljeni filmski formati normalizovani na istu površinu i postavljeni jedan preko drugog. Sa slike se jasno može utvrditi jedna zanimljivost: najmanji spoljašnji pravougaonik u koji se uklapaju svi predstavljeni formati, kao i najveći unutrašnji pravougaonik su iste razmere: 16:9. Kerns je zaključio da bi platno ove razmere moglo efikasno koristiti za prikazivanje filma rađenog u bilo kojoj od navedenih razmera.

Godine 1984. Društvo inženjera filma i televizije (SMTPE) anonimno usvaja ovaj koncept. Nedugo posle toga postao je međunarodni standard digitalne televizije, digitalne televizije visoke rezolucije (HDTV) i poboljšane analogne televizije (EDTV). On omogućava da se doživljaj film bolje dočara gledajući ga na televizoru.

Moja Preporuka:

Ako kupujete televizor na kojem ćete prvenstveno gledati program naših tv stanica i želite da potrošite što manje novaca, kupite televizor starije generacije, jer su značajno jeftiniji (CRT monitori). Ukoliko vaš novi tv treba da posluži za gledanje filmova, igranje konzola i/ili praćenje HDTV kanala bez daljeg razmišljanja izaberite novi “širi” standard. Vaš izbor treba da se temelji na vašim potrebama i navikama, pa dobro porazmislite o tome pre nego što otvorite novčanik i kupite nešto što vam u stvari ne odgovara.