Taja taksista

Petar, 2 godine i 4 meseca.

Nisam taksista. Nisam nikad ni bio taksista. A trenutno ni ne planiram da se bavim tim poslom. Poznavanje puteva u gradu u kojem živiš, smatram osnovnom kulturom svakog vozača. Pritom to posmatram kao neprocenjivu pomoć u savladavanju prelaženja s jednog na drugi kraj grada, što kraćim putem ili kroz što manje semafora. Mnogi bi mi pozavideli na putevima koje biram u takvim situacijama. Mnogi, ali ne baš svi.

Moja mama to ne voli. Moj odabir puteva i ulica kroz Novi Sad, često umeju da je zabune. Grad ne poznaje dobro, kao malo pre spomenuti taksisti, a voli uvek da zna gde se nalazi.

Jednom prilikom dok smo se vozali Nana (tako Petar od milošte zove svoju baku, moju mamu), Petar i ja, čujem njihov razgovor sa zadnjeg sedišta:
– Petre, tvoj Taja, me toliko vrti kroz ovaj Novi Sad, da sad više ne znam gde se nalazimo – reče Nana.
– Nano. Ja ću da ti kažem!
– Ti, znaš gde smo? – pomalo začuđeno ga zapita.
– Znam, Nano! Mi smo u kolima!!! – reče Petar sav oduševljen što joj je pomogao da se snađe.

 

Srećna slava domaćine

Petar, skoro napunio 2 godine

Tih dana trudio sam se da naučim Petra da izgovara smislene rečenice i da sam kombinuje šta će reći.

Bio je decembar i tog dana slavio se sv. Nikola. Dok se mama spremala, mi momci smo bili već uveliko spremni i vežbali smo šta treba da se kaže kad se dođe kod nekog na slavu:

– Srećna slava, domaćine!

Petar je lako ponavljao i čim je mama bila spremna, krenuli smo.

Stigli smo kod Ace i pri ulasku u stan pitao sam Petra:

– Dobro, Petre, kako smo vežbali? Šta se kaže kad se dođe kod nekog na slavu?

Petar se malo zamisli, pogleda u Acu, pa odmah pređe na poentu:

– Daj da jedem!