Komšinice, zar opet za ručak svrake s lukom?

Pre šest meseci preselio sam se u novi stan. Do tada sam skoro uvek živeo u nekoj kući gde je moj prostor bio odvojen od drugih. Ne smetaš nikome i niko ti ne smeta. Imati svoj privatni ćošak je nešto neprocenjivo. Na žalost gubitak ovog mira je cena koju čovek mora da plati kada se seli iz kuće u stan, posebno ako dolazi da živi u grad sa sela.

Nuclear sock

Prva nezgodacija koja te dočeka, kada se useliš u neku zgradu, je činjenica da svakog dana saznaš ko šta ima za ručak. Loše projektovani otvori za odžake u novim zgradama koji nemaju cug uzrokuju da se u stanu oseti miris komšijskog ručka. Sve ovo ne bi bilo tako strašno da taj miris nije neki ukiseo i odvratan, poput mirisa koji odaju čarape osobe koja se vratila iz celodnevnog lova. Jedan poznanik je za njega prokomentarisao:

  • Komšinice, zar opet za ručak svrake s lukom?!!

U početku smo probali da se organizujemo da prepodne kada se ručak sprema izađemo iz stana kako bi ga izbegli. Ovo je bilo delotvorno u početku, ali se problem ubrzo vratio kada smo ustanovili da nema pravila kada se ručak sprema. Često se miris osetio u večernjim časovima, a dešavalo se ponekad da zamiriše i u sred noći. Na žalost, to je stvar na koju ne mogu direktno da utičem. Jedino rešenje bilo je postaviti rozetu na crevo od aspiratora i na taj način sprečiti ulazak neprijatnih mirise u stan. Na ovaj način gubi se smisao istog u kuhinji, ali neprijatnih mirisa više nema. Continue reading