Da li se pravilno kaže inženjer ili inžinjer?

Po pravopisu srpskog jezika ispravno je i jedno i drugo. Razlika je u kontektstu u kom se izraz koristi.

Kada se kažemo inženjer mislimo na osobu koja radi u civilnom sektoru. Kada koristimo izraz inžinjer, mislimo na osobu koja radi u vojnom sektoru, pa iz ovakve upotrebe dolazi i reč inžinjerija, kao poseban rod u vojsci.

Postoji još jedan izraz za osobu koja završi neke tehničke škole koji je odomaćen na teritoriji Vojvodine, a to je Indžilir.

Za izraz Indžilir, najbolju definiciju sam pronašao na sajtu Vukajlija koja glasi:

Indžilir je inženjer paorskog porekla.

… jer ovako se hvale (a neka i kukaju, zavisno od konteksta) deca na selu:

  • Poslaće me babo na velike škole da postanem indžilir.

A, tako sam i sam nekad govorio.

diplomac

Kakvu kafu pijete?

U ravnom Banatu na ulaznim vratima firme, koja koja predstavlja zaostavštinu iz perioda poznog socijalizma, pojavio se programer. Ušao je unutra i predstavio se. Radnici su ga zamolili da sedne i sačeka. Direktor će ga ubrzo primiti. Pošto se smestio u stolicu koja baš i nije bila udobna, jedan od zaposlenih ga upita:

– Recite mi da li ste za kafu?
– Jesam, hvala.
– Koju kafu želite?
– Sve jedno, kakvu dobijem.
– Recite slobodno. Možete da birate koju god želite.
– Mogu da biram?
– Da, da, samo izvolite.
– Dobro, onda jedan produženi espreso sa …
– Nemamo espreso.
– Onda nes kafu.
– Nemamo mi to ovde.
– Ok, dajte mi onda domaću i recite mi samo jedno: na šta ste mislili kad ste rekli da mogu da biram koju kafu hoću da popijem?
– Na šta sam mislio!?  Pitao sam Vas lepo, hoćete li slađu, gorču, bez šećera, s mlekom ili bez mleka?
– Aha, jasno mi je Kažete da imate i mleka?
– Imamo.
– Onda jednu bez šećera i bez mleka.

kafa

Sasušenje žitarica

Kao dete sa sela, čiji otac se bavi poljoprivredom (iz hobija, kako on sam često kaže), imam priliku da slušam o različitim problemima sa kojima se susreće. Na žalost, osim da saslušam, najčešće nisam od neke pomoći. Međutim, u jednoj situaciji sam uspeo da rešim problem.

Evo o čemu je bilo reči: poljoprivredni prizvođači često imaju problem da shvate zašto im se na otkupu njihove pšenice, kukuruza ili druge robe prilikom predaje ukoliko je vlaga veća nego što je dozvoljeno po SRBS-u ne skida samo razlika u vlagi neko je to uvek nešto malo veći procenat. Pošto su ovi procenti bili različiti i na otkupnom listu moga oca, a njemu to nije bilo jasno, uzeo sam papir i olovku i počeo da računam. Continue reading

Bitka sa administracijom

Dolaskom vaše bebe na svet dobijate nove obaveze: promena usranih pelena, buđenje u sred noći i ljuljanje do besvesti, kupanje koje ne možete da preskočite zato što vas boli glava, i slične stvari. Sve su ovo slatke muke koje će vas okupirati. Na žalost, pored njih postoje i one koje nisu tako slatke, ali su takođe obavezne. To su poslovi sa državnom administracijom vezani za prijavljivanje bebe. Hvatanje u koštac sa ovim zadacima nije nimalo lak posao, posebno ako ni ne znate šta treba uraditi, poput mene.

Od prijatelja sam, na sreću, dobio spisak stvari koje tata treba da uradi u prve 2 nedelja po bebinom rođenju. Ovaj tekst već dve godine kruži po Novom Sad-u i mnogima je ubrzao rešavanje ovih problema. Spisak sam ažurirao u skladu sa stvarima koje su se u međuvremenu izmenile i tako izmenjenog ga i objavljujem.

Napomena: Ovaj spisak je čisto informativne prirode, pa ga tako i koristite. Za sve detaljne obaveze obratite se nadležnim institucijama. Continue reading

Struktura naučnih TV kanala

Ko god je barem ponekad gledao neku od (na slici) navedenih televizija, složiće se da je njihova struktura programa ista kao na sledećem infografiku.

Preuzeto sa:  PHD Comics.

Kratkom analizom ovih podataka dolazim do zaključka da je preko 70% emitovanog materijala na ovim televizijama najobičnije đubre od programa. O ostalih 30% možemo da diskutujemo, ali verujem da bi posle podrobnije analize i odavde mnogo stvari završilo u korpi za otpatke.

Kad se sve uzme u obzir, ako ovi kanali, koji se deklarišu kao “naučni”, imaju ovakvu programsku šemu onda TV Pink, koju deklarišemo kao “populističku televiziju”, razvaljuje sa svojim emisijama.

Nažalost opet je poruka ista: Ugasi TV vidiš da te truje.

Ugasi TV vidiš da te truje

Žedan sam.

U frižideru se sok od borovnice hladi već dva dana. Odlično! Nasuo sam čašu soka i upalio tv.

Na tv-u ide neka bolesna emisija “Destroyed in seconds”. Svašta se emituje danas. Gomila nabacanih katastrofa za koje ne znam čemu služe. Ne želim da se naslađujem tuđom nesrećom, a ne vidim neku drugu poentu ove emisije.

U stvari, ni ne zanima me.

Menjam kanal.

Na žalost u 1:15AM na televiziji nema ništa pametno da se gleda.

PTC televizija reprizira snimak današnjeg zasedanja skupštine. Nacionalne televizije puštaju drugorazredne filmove i turske serije. Evo ima čak i neki rialiti šou. Ne očekujem školski obrazovni program u ovo vreme, ali nigde nema nikakve akcije, ni komedije, čak ni neke bljutave romantike da opustiš mozak pred spavanje. Stvarno mi nije jasno da li neko gleda ovaj program.

Možda bih i našao nešto pametnije da gledam na tv-u, kad bih pristao da dokupim paket za odrasle.

Za sada mi ostaje samo da menjam i dalje kanale.

Nalećem na snimak Koncerta godine iz 2000-te godine: Direktori podražavaju neke zvukove koji bi trebalo da budu muzika. Čak mi se i Top Shop više gleda od ovoga. Žao mi je, pankeri. Pank fazu sam odavno prerastao (ali  još uvek volim da nosim karirane pantalone).

Ne vredi se truditi, odoh da spavam.

 

“Ugasi TV, vidiš da te truje,
Pristojnog čoveka nateruju da psuje.”
RASMC

 

Kako do Neuzine?

Za vikend mi je dolazilo društvo iz Novog Sada u Neuzinu. Pošto je put između Kaća i Žablja zatvoren već duže vreme, pokušao sam da im objasnim koji je najjednostavniji način da stignu do mene.

Moja verzija:

Kad kreneš iz Novog Sada, idi na autoput: pređeš nadvožnjak, skreneš u Šangaj i tu ideš samo pravo, put te vodi pravo na autoput. Onda autoputem do Kovilja, isključiš se tu i skreneš levo za Šajkaš. U Šajkašu samo pravo do Žabaljske raskrsnice i onda za Zrenjanin. Kroz Zrenjanin samo prođeš i pratiš putokaze za Vršac. Nemoj da produžiš pravo posle uljare, to je put za Klek i Žitiste, nego, treba da se skreneš desno. Pratiš put do Vršca i ideš kroz Sečanj. U Sečnju kod semafora moraš da skreneš desno (ako produžiš pravo ideš za Jašu Tomić i Rumuniju). Dakle, desno i onda ideš preko Tamiša. Kad pređeš Tamiš, 200 metara posle mosta je raskrsnica. Skreneš desno i to je put za Neuzinu. Kada dođeš do Neuzine i ideš pravo do raskrsnice, tu skreneš desno i ulaziš u selo. Na trećoj raskrnici (kod trafike), skreneš levo i ideš do škole (oko 300 metara). Ja sam preko puta škole.

Integralna Ivanina verzija:

Dođete do Zrenjanina, pa pratite putokaze za Vršac. Posle Sečnja imaš putokaze za Neuzinu. U selu dođete do škole i videćete kuću sa najlepše ofarbanom kapijom. Tu smo mi.

Zahvaljujem Tamari, Saši i Ivani što su mi ukazali i pokazali da postoje i mnogo jednostavniji načini za objašavanje.

Zajam za školarinu!

Kada si tinejdžer/ka nalaziš se u periodu u kom ti se dešavaju mnoge lepe stvari u životu, ali se istovremeno nameću i nove odgovornosti. U to vreme svi smo raspolagali sa određenom količinom džeparca. Često nedovoljnom da ispunimo sve svoje želje. Zbog ovog se često moralo kalkulisati gde će se novac potrošiti: da li u izlasku sa društvom ili štekati za nove Levi’s-ke.

Julija (moja sestra) je bila drugi razred srednje škole. Te iste godine sam ja upisao fakultet. Jednog vikenda sam došao kući u Zrenjanin i između mojih dnevnih ludorija, sestra je ugrabila trenutak za razgovor. Posle silnog uvoda, konačno je prešla na stvar:

– Nego, da te ja nešto upitam. Da li ti imaš nešto novaca? – pitala me je.

– Imam.

– A da li bi hteo da mi pozajmiš malo? Treba mi za večeras.

– Zašto? Zar ti nemaš?

– Nemam.

– Traži od mame i tate. Daće ti.

– Ne smem. Već su mi dali džeparac za ovu nedelju i potrošila sam.

– E, pa sad… Što si potrošila?

– Hoću da idem do grada sa drugaricom na piće. Zato ti tražim.

– To nije moj problem. I ja idem do grada večeras.

– Hajde, pozajmi mi n* dinara vratiću ti od nedelje.

*Ne sećam se koja je količina novaca bila u pitanju, ali znam da nije bila neka značajnija suma. Recimo da se za te pare moglo popiti jedno piće u gradu – možda kao danas 200 dinara.

– Nisam zainteresovan da oročavam novac.

– Ali…

– Nedam! Kraj. – Uzeo sam neku knjigu da čitam, nezainteresovan za nastavak razgovora.

(Mnoge koji me poznaju iz tog perioda ne čudi moj postupak. U tom periodu svog života bio sam nepopravljivi egosita i izuzetno samoživa osoba.) Moja sestra, naviknuta na svakava moja izdanja, mnogo se razbesnela zbog ovog mog postupka i izgovorila je jedinu strašnu uvredu, najstaršniju koju je u tom trenutku mogla da smisli:

– Znaš šta! Završiću ja fakultet! I zaposliću se. Doći ćeš tada kod mene da ti pozajmim pare da platiš školarinu! – Ljutito se okrenula i izašla iz sobe.

Juče je Juca završila fakultet. Danas se sa osmehom svi prisećamo ovog događaja i prepričavamo ga kao porodičnu anegdotu.

Mada je mlađa od mene tri godine, završila je Ekonomski fakultet uprkos svim nedaćama koje su je snalazile. Izuzetno sam ponosan na nju.

Priznajem da mi je danas jako žao što sam tada bio kreten i što joj nisam pomogao u tom, za nju bitnom, trenutku. Shvatam sada da je svima često u životu potrebna podrška (ne samo materijalna), a naročito je bitna podrška porodice i nekog ko je “stariji brat”. Nadam se da sam kasnije u životu Juci bio mnogo bolji brat od Saše brucoša. U svakom slučaju ću se truditi da to u buduće budem.

I za kraj, Juco, moram nešto da te pitam: da li imaš malo novaca da mi pozajmiš? Treba mi da platim svoju školarinu?

🙂

Facebook (ne) rođendan

Već par dana mi se nešto mota po glavi: mnogim ljudima sam eto, tek tako čestitao rođendan preko Facebook-a, bez ikakve provere i razmišljanja da li je njima zaista tog dana bio rođendan ili ne. Jednostavna mala porukica koja obaveštava o današnjim slavljenicima oslobodila me je prikupljanja i memorisanja rođendana svojih prijatelja i drugara. Verujem da se većina vas, koji čitate ovo, slaže sa konstatacijom da je ovo jedna od najkorisnijih stvari koju Facebook nudi.

Ali!

Šta se desi kada neko (namerno) pogrešno unese datum svog rođenja?

Da bih dobio odgovor na ovo pitanje, pre dva dana sam rešio da napravim jedan mali (sociološki) eksperiment. Promenio sam datum svog rođendana na Facebook-u! Odlučio sam da umesto 13. aprila to bude 14.mart. Ovaj datum sam odabrao zbog predpostavke da će zato što pada u  ponedeljak, dopreti do najvećeg broja ljudi, a sličnost sa mojim datum rođenja trebalo je da obezbedi da će neko biti prevaren. A da se ne lažemo, da ovo nisam uradio sada, morao bih da čekam barem do jeseni, ili sledeće zime, da ljudi zaborave da mi je ove godine već bio rođendan.

Iz prve sam samo želeo da se zabavim i razbijem sivilo svakodnevice. Razmislio sam o reakcijama ljudi, pa sam se pripremio za neke od njih; neke druge ne bih naslutio ni u ludilu! Nadam se da, sada kada je sve gotovo, niko nije ljut zbog ove ujdurme.

Elem, očekivani odziv na ovu zavrzlamu je bio da će se javiti dve grupe ljudi:

  • oni koji ne znaju kad mi je rođendan;
  • i oni koji znaju kad mi je rođendan.

Oni koji ne znaju kad mi je rođendan će mi čestitati rođendan. Tako je i bilo. Ovde nema ničeg neobičnog. Ni sam ne bih postupio drugačije da mi većina tih osoba uradi istu stvar. Jednostavno previše datuma koje se ne mogu zapamtiti i ljudi se u potpunosti oslanjaju na činjenicu da se neko neće ovako našaliti sa njima, već će uneti svoj pravi rođendan. Svima njima želim da zahvalim na svim željama. Sačuvaću ih u lepom sećanju do pravog rođendana, kao i za svaki svoj sledeći.

S druge strane postoje osobe koje jednostavno ne možeš prevariti. Pamte brojke bez greške. Ove osobe su mogle upropastiti ovaj ogled. Ali, da se to ne bi desilo, odlučio sam da brzo uklonim sve njihove postove, a da im za uzvrat obezbedim privilegiju da odmah saznaju o čemu se radi. Ni ovde nije bilo iznenađenja.

Iznenađenje je nastalo kada se pojavila treća grupa ljudi, koju uopšte nisam očekivao i nisam mogao da pretpostavim da će se javiti na ovaj način. Ova grupa je najmalobrojnija, a u nju spadaju osobe za koje 100% mogu da tvrdim da znaju kad sam rođen, a koji su mi opet čestitale rođendan, ili barem nazvale da provere da mi nije slučajno ipak danas rođendan.

Kako se ovo desilo?

Pretpostvaljam da svi mi imamo specijalan način tretiranja informacija koje dolaze iz poverljivih izvora. Zbog brzine života i obilja podataka koji nas okružuju, informacije iz ovih izvora usvajamo bez provere. Ovo često može da bude jako korisno, jer ne moramo da razmišljamo o tome dalje. Na žalost, takođe može prouzrokovati konfuziju da se nekad usvoji i informacija koja nije istinita, čak iako nam samo malo treba da bismo se setili da u stvari posedujemo istinitu informaciju.

Nagađam da se upravo to ovde dogodilo.

Ono što bih izveo kao zaključak o svom drugom eksperimentu (ovde možete pročitati o prvom) na društvenoj mreži Facebook je:

  1. da nije lepo cimati ljude na ovaj način… Izvinjavam se još jednom, ali ipak priznajem, bilo je užasno zabavno;
  2. ponekad nije loše proveriti i porazmisliti čak i o nekim bezlenim i beznačajnim informacijama koje nam se svakodnevno serviraju, naročito pre nego što ih prihvatimo i usvojimo za svoje paradigme. Zamislite samo koliko vas neki moćniji mediji mogu nasamariti kada sam ja juče uz pomoć Facebook-a uspeo da vas uverim da mi je zaista rođendan;
  3. da, na žalost, ovaj eksperiment moram proglasiti neuspešnim, jer niko sinoć nije došao na pivo sa poklonom.

 

Pet razloga zašto volim programiranje

Rešio sam da popravim svoju veštinu pisanja. To se najbolje radi pisanjem. Sa Ivanom sam se dogovorio da mi redovno zadaje teme, kao i da kontroliše moj rad. Posle neuspelog pokušaja da progura ideju za tekst: Kako sam proveo letnji raspust; Ivana se uozbiljila i zadala mi je gore pomenutu temu. Ovo je trebao da bude lagan zadatak, jer dnevno puno vremena provodim u programiranju.

Ubrzo je usledila i kratka rasprava. Ja ne želim da pišem na ovu temu. Ne želim da pišem tekstove kao što su: “5 saveta da izgubite celulit” ili “10 razloga da se namestite pokraj šanka”. Ako nešto volim ili ne volim onda to sigurno nije organizovano u neku listu sa okruglim brojem stavki. Još jedan argument kojim sam pokušao da izbegnem ovu temu, bio je da ja jednostavno ne volim programiranje i da nemam nijedan razlog da ga volim. Dobio sam kratak odgovor:

– “Onda izmisli, ionako je ovo samo vežba.”

Odustao sam od dalje rasprave i od pisanja teksta.

Nekoliko sati kasnije shvatio sam da to možda i nije bila toliko loša ideja. Ne mora da nam se svidi svaka vežba koju izvodimo, ali ponekad može biti korisna. Pošto trenutno nemam pametnija posla, pokušaću da navedem 5 razloga zašto volim programiranje i time završim ovaj tekst za vežbu.

Volim programiranje, zato što…

1. … je to jedna od stvari u kojima sam dobar;

2. … zato što volim osećaj koji me obuzme kada se neko javi i kaže da mu je moj softver pomogao da reši neki problem;

3. … mi omogućava da budem finansijski nezavistan;

4. … mi je jednostavnije nego pisanje;

5. … zbog njega ne moram da cepam drva.

Možda se ovi moji razlozi mogu navesti i za neki drugi posao. U svakom slučaju ovo je moja vežba i moj tekst. Kao što sam ranije već spomenuo, i ova vežba može biti korisna, jer kad malo bolje razmislim ja ipak volim da programiram; cepanje drva i nije toliko jednostavno.